Zamislite dijete koje sjedi za obiteljskim stolom, a netko ga pita:

„Koga više voliš – mamu ili tatu?“

Dijete zna da nijedan odgovor nije dobar. Što god kaže, nekoga će povrijediti. A najvažniju stvar nitko ne želi čuti: dijete ne bi trebalo birati. Oboje su njegova obitelj i svi žive pod istim krovom.

Nešto slično sada radimo građanima Karlovca.

Kao da moraju odlučiti jesu li za lipe ili za uređenje grada. Jesu li za vlast ili oporbu. Jesu li za očuvanje ili razvoj. Ako podrže obnovu, proglašava ih se neprijateljima zelenila. Ako postave pitanje o uklanjanju stabala, odmah ih se svrstava u politički tabor protiv vlasti.

To je lažan izbor.

Moguće je žaliti zbog uklonjenih lipa i istodobno podržavati uređenje grada. Moguće je vjerovati ljudima koji upravljaju gradom i istodobno zahtijevati dokumente, stručna obrazloženja i odgovornost. Moguće je podržavati projekt, ali ne i svaku pojedinačnu odluku unutar njega.

Lipe su postale politički test

Rasprava o lipama odavno više nije samo pitanje stabala, hladovine i urbanističkog uređenja.

Postala je test političke pripadnosti.

Dio oporbe ovu temu koristi kao alat za napad na vladajuće. To je politički očekivano jer je posao oporbe kontrolirati vlast. Problem nastaje kada se svaka stručna ili emotivna zabrinutost građana pretvori u gorivo za politički sukob.

Ni druga strana nije bez odgovornosti. Vlast ima pravo provoditi projekte za koje je dobila mandat, ali nema pravo očekivati da građani šute. Općenite rečenice, nedovoljno jasna obrazloženja i komunikacija nakon što su odluke već donesene samo povećavaju nepovjerenje.

Lipe nisu izmišljeni politički simbol. Bila su to stvarna stabla koja su davala hladovinu i za mnoge građane imala emocionalnu vrijednost. Zabrinutost tih ljudi ne treba ismijavati niti automatski proglašavati političkom manipulacijom.

Ali nije pošteno ni stvarati dojam da je trg prije radova bio uređena zelena oaza koju je netko iz čista mira odlučio pretvoriti u beton. Bio je to velikim dijelom tvrd i zapušten gradski prostor, s drvećem koje se desetljećima pokušavalo razvijati u teškim uvjetima.

Grad se jednom morao početi uređivati

Karlovac se ne može sačuvati tako da ga nikada ne diramo.

Stara jezgra, kuće, infrastruktura, trgovi i ulice godinama su propadali. Obnova se nije mogla odgađati unedogled. Netko je morao preuzeti odgovornost, pokrenuti radove i prihvatiti činjenicu da će svaki ozbiljan zahvat izazvati nezadovoljstvo dijela građana.

Politička zamka jednostavna je:

Ako se ništa ne radi, vlast je nesposobna. Ako se počne raditi, vlast uništava grad.

To ne znači da je svaka odluka opravdana. Ne znači ni da projekt ne treba kritizirati. Znači samo da moramo razlikovati konkretnu i argumentiranu kritiku od automatskog političkog napada na sve što se radi.

Nije dovoljno vikati da se grad uništava. Treba pokazati što je pogrešno, koje je bolje rješenje bilo moguće, koliko bi ono koštalo i može li se stvarno provesti.

Jednako tako, vlasti nije dovoljno odgovoriti da će sve biti bolje kada radovi završe. To tek treba dokazati rezultatom.

Povjerenje nije bjanko odobrenje

Draženka Polović i Damir Mandić uživaju moje osobno povjerenje.

Prema onome što sam do sada vidio i prema vlastitom iskustvu, smatram ih ozbiljnim i poštenim ljudima. Nemam razloga dovoditi u pitanje njihove osobne namjere.

Damir Mandić trenutačno obnaša dužnost gradonačelnika Karlovca. U mom slučaju nije ostao na riječima. Sudjelovao je u rješavanju problema moje ulice i kvarta, a mene zanimaju upravo konkretni rezultati, a ne stranački slogani.

Ali to ne znači da mu zbog toga dugujem političku šutnju.

Povjerenje u osobu nije bjanko povjerenje u svaku odluku.

Mogu poštovati nečiji rad i istodobno pitati je li se moglo sačuvati više stabala. Mogu podržavati obnovu i tražiti jasan plan buduće hladovine. Mogu vjerovati da namjera nije bila loša, a ipak ostaviti mogućnost da je određena odluka bila pogrešna.

To nije neprijateljstvo. To je normalan odnos građana prema vlasti.

Konačni sud može dati samo novi trg

Još ne znamo hoće li uređenje biti uspješno.

Ako obnovljeni trg ponovno postane mjesto susreta, boravka, kulturnih događanja i gradskog života, tada će se moći razgovarati o tome jesu li nepopularni zahvati donijeli stvarnu ukupnu korist.

Ali uspjeh se neće mjeriti samo fotografijama novog popločenja.

Mjerit će se time koliko će na trgu biti stvarne hladovine. Kakva će stabla biti posađena. Koliko će prostora imati za razvoj korijena. Hoće li preživjeti prva ljeta. Hoće li se građani na trgu zadržavati ili će ga za vrućih dana izbjegavati. Hoće li prostor biti ugodniji i življi nego prije radova.

Ako dobijemo reprezentativan, ali ljeti pregrijan prostor bez dovoljno prirodne hladovine, kritike će biti opravdane.

Ako dobijemo funkcionalan trg s kvalitetnom sadnjom, dovoljno zelenila i novim gradskim životom, tada će i dio današnjih strahova biti potrebno ponovno procijeniti.

Što možemo naučiti od njemačke prakse

U njemačkoj praksi naglasak nije samo na konačnoj odluci nego i na načinu na koji se do nje dolazi.

Njemačke savezne smjernice za oblikovanje javnih prostora naglašavaju ravnopravno sudjelovanje građana, zajedničko oblikovanje prostora i dijaloški vođene procese. U tamošnjim planskim postupcima uklanjanje stabala, zamjenska sadnja i obveza dugoročnog održavanja novih stabala mogu biti konkretno navedeni i praćeni, uključujući zamjenu sadnica koje se ne prime.

To je model kojem bi Karlovac trebao težiti:

Građane treba uključiti prije nego što se podjele ukopaju. Stručne podloge trebaju biti javno dostupne i razumljive. Za svako uklonjeno stablo treba jasno navesti razlog. Treba pokazati koja stabla dolaze, gdje će biti posađena, koliko će prostora imati i tko će pratiti njihov razvoj.

Takav postupak ne znači da će svi na kraju biti zadovoljni. Ali znači da će građani barem znati na temelju čega je odluka donesena.

Karlovac je naš zajednički dom

Najgore što se dogodilo nije samo uklanjanje lipa.

Najgore je to što smo dopustili da nas nekoliko stabala pretvori u dva neprijateljska tabora.

Podjele nikome nisu donijele dobar grad. Neće ga donijeti ni sada. Jedni bez drugih neće urediti trg, sačuvati zelenilo ni obnoviti staru jezgru.

Ne moramo birati između lipa i Karlovca, kao što dijete ne bi smjelo birati između majke i oca.

Moramo birati kvalitetan grad, odgovorno upravljanje i javnu raspravu u kojoj nitko nije neprijatelj samo zato što postavlja pitanje.

Možemo li o uređenju Karlovca razgovarati bez toga da jedni druge prisiljavamo da biramo „mamu ili tatu“?

Autor teksta: Robert Strahinić